krunasti spojevi, većinom makrociklički polieteri u kojima kisikovi atomi leže u gotovo planarnome rasporedu i tvore vrhove molekule u obliku krune, koju geometrijski oblikuje ostatak molekule sa svojim –CH2–CH2– skupinama i supstituentima. Molekule im sadrže 9 do 60 atoma u prstenu, od toga 3 do 20 kisikovih atoma. Ch. Pedersen prvi je, 1967., sintetizirao nekoliko takvih spojeva i pokazao da oni mogu koordinacijski vezati metalne ione i tako tvoriti stabilne kompleksne spojeve u otopinama. Za stabilnost veze odlučujući je promjer prstena kisikovih atoma i veličina metalnog iona koji se smješta u taj prsten. Važnost je krunastih spojeva i njihovih kompleksa s metalnim ionima u tome što oni djeluju kao prenositelji iona u sintetskim antibioticima, rabe se kao ion-selektivni senzori (elektrode) i kao tekuće membrane. U novije su doba, pod nazivom elektridi, poznati i kao materijali posebnih i neobičnih optičkih i električnih svojstava, koja proizlaze iz mogućnosti da zarobe elektrone u šupljinama i kanalima svojih kristala.
